Articles
Kamen koji leci |
Internet arhiva
(src: http://www2.arnes.si)
8. festival ukrajinske kulture na prostorima BiH – selo Devetina: 13. jula 2008U nekoliko riječi želio bih opisati događanje u malenom ukrajinskom selu Devetina koje se nalazi između Banjaluke i Prnjavora. Kažu da je ime dobilo po 9 kamenja koje se nalazi pokraj ukrajinske crkve. Selo se ne može pronaći na zemljopisnoj karti i malo ko bi povjerovao da uopšte postoji. Ali - ako se malo više posvetimo i pogledamo šta se tamo dešavalo - promijenićemo mišljenje ... Nekoliko godina ranije dolazio sam u ove krajeve u cilju da saznam nešto uz vezi istorije i nešto o životu ukrajinskih doseljenika koji su došli prije sto godina u ove krajeve za vrijeme Austrougarske. Lično sam obišao kuće i svratio do crkve koju su izgradili doseljenici. Na prvi pogled mi se činilo da se ovdje skoro ništa važnije ne događa. Malobrojni mještani, napuštene kuće, njive zarasle trnjem, voćke koje su nekada sadili prvi doseljenici i lišajom pokrivene šljive „bjelice“ koje su davale hektolitre opojnog pića zvanog šljivovica. Sve je izgledalo sumorno i zaboravljeno. Upitao sam nekog prolaznika, gdje se nalaze ljudi i dobio odgovor, da je velika većina otišla. Odselili se… Može se reći da jedino crkva, okružena stoljetnim cerovima, ponosito stoji i svojom veličinom podsjeća na doseljenike iz zapadnog dijela Ukrajine. Pogledavši crkvu i debelu i hrapavu koru stoljetnog drveća, nehotice sam pomislio na tešku sudbinu doseljenika i njihov život u posljednjih sto godina. (Kažu, da su između svih tih cerova samo dva hrasta. I to je jako zanimljivo. Ne možemo oteti utisku da to nije slučajno. A kako ih možemo prepoznati? Hrastovi imaju mnogo nježniju koru i drugačije lišće). Hvala Bogu da cerove niko nije posjekao. Kažu, da od takvog drveta ne možeš ništa valjano učiniti: ne možeš izrezati daske niti građe jer bi se odmah sve iskrivilo…Ali što se tiče hlada i hladovine - tu se mogu cerovi mjeriti sa javorima iz Kanade. Vjerovatno su to doseljenici dobro znali i namjerno ih posadili. Hrastove ili lipe bi sigurno neko posjekao … I ko su zapravo Ukrajinci o kojima sada pišem: Znamo da nema više Austrougarske, nijedne Jugoslavije: propala je i prva i druga i treća država. Nestalo je i čuvenog „Bratstva i jedinstva“. Ali naši Ukrajinci su ostali to što jesu, bez obzira na države i državne poredke oni se neprestano druže i uvije su zajedno bez obzira odakle dolaze. To su doseljenici koji su se počeli doseljavati krajem 19. i početkom 20. vijeka. A i danas, kao da je vrijeme stalo, ili za njih nema nikakvog značaja: A to su mahom doseljenici iz područje današnje Zapadne Ukrajine koja se nekada zvala Galicija. Mnogo nada, sudbina napisanih i nenapisanih ostalo je ovdje zauvijek. Mnogo toga će biti zaboravljeno i neiskazano. Naime, oni su vjerni čuvari ukrajinskog identiteta u mnogim segmentima. Veoma malo ih je ostalo u ovom selu ali veoma mnogo ih Devetinu nije zaboravilo i uvijek se vraćaju iz širokog svijeta od Republike Srpske do Kanade... Ukrajinski jezik uglavnom znaju svi i on se govori u porodici, crkvi i u ukrajinskim udruženjima koje rade na čuvanju identiteta. Može se slobodno reči da ovaj narod nikada neće zaboraviti na svoje korijene... 13. jula bio sam iznenađen svime što sam vidio i doživio. Na naizgled malenom selu na omanjem brdu sakupilo se mnoštvo svijeta iz više krajeva Republike Srpske, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Srbije... Neki su došli pješke, neki automobilima a došlo je i desetina autobusa. Moglo se vidjeti mnogo različitih tablica kao što su ZG, SB, KT, BL, LJ, RU, SM, SA i više vozila stranih registracija. I odakle toliko svijeta u tako malenom kraju kao što je Devetina? I šta je to što ih svake godine okuplja i ujedinjuje? U ovom selu bilo je mnogo više kuća nego što je danas i u ono vrijeme je na istom mjestu živjelo mnogo porodica. I mnogi od njih se veoma rado vraća na ognjište starije od sto godina. Među njima ću izdvojiti poštovanog kolegu književnika Pavla Holovčuka. To je čovjek koji godinama piše isključivo na ukrajinskom jeziku. Zahvaljujući njemu selo Devetina će živjeti jiš mnogo godina... Svi učesnici imali su iste ciljeve: vidjeti narodno stvaralaštvo koje se još uspjelo sačuvati od zaborava. I mnogo mladih i starih je zapjevalo na svom jeziku. Nabrojaćemo učesnike i ukrajinska društva: KMT - Ivama Senjuka - Kula, KPSU Taras Ševčenko - Banja Luka, KPT "Ukrajina" - Slavonski Brod, KPT "Karapati" - Vrbas, Kanadsko-ukrajinsko humanitarno društvo "Veselka" - Trnopolj kod Prijedora, Ukrajinska zajednica "Svit kuljtury" - Prnjavor, Omladinska kulturna zajednica "Ukrajina" iz Prnjavora, TPUK "Kolomyjka" - Sremska Mitrovica i KMT Taras Ševčenko iz Prnjavora. Na kraju bih još dodao da sam se, zahvaljujući organizatorima, jako ugodno osjećao. Imao sam čast upoznati ugledne i čestite ljude i družiti se sa njima. Želim sve pozdraviti i poželjeti još mnogo ovakvih susreta i druženja. Teško je nabrojiti sva imena i sve ljude koji su od sveg srca ponudili ono što imaju. Zato je bolje da pogledamo šta je zabilježilo "oko" fotoaparata... Andrij Hevka; Ljubljana, 16. jula |
